Prije tri godine prijavila sam se na svoj prvi improvizirani razred jer me to prestravilo - a kada sjediš na klupi u parku sam dan nakon rođendana, tada ćeš se prijaviti za nešto što te plaši. Nekoliko mjeseci nakon moje prve nastave, ponovno sam se prijavio na audiciju jer me to prestravilo. Šetajući u sobu punu očekivanih lica koja imaju moć odbiti vas može biti zastrašujuća, pogotovo kada ne znate što možete očekivati. Dovoljno je reći da improvizirane audicije imaju mnogo toga zajedničkog s razgovorima za posao.
Morate razumjeti, ja sam tip osobe koja je (prije improvnih audicija) bila prestrašena razgovora za posao. Naravno, mogao sam ih nadmašiti, ali taj isti senzibilitet je ono što je uzrokovalo moju tjeskobu. Morao sam dobiti posao jer sam morao biti savršen. Oh, pritisak koji sam stavio na sebe. Improv audicije su se to zauvijek promijenile.
Na audiciji za improvizaciju, smjestili ste se u grupu od deset do dvadeset ljudi. Tiho, svi se u sobi pokušavaju opustiti, kao što znaju da bi trebali biti. Postrojite se ispred skupine revizora, koji poput vašeg budućeg poslodavca, sjede za stolom dok odlučuju da li ste ili ne. Predstavljate se. Kažete zabavnu činjenicu da im pomognete da vas zapamte, a onda učinite oko devedeset sekundi improviziranja i nadamo se da će proći dobro.
Ako zvuči zastrašujuće, to svakako može biti. Isprva je to bilo, sve dok nisam otkrio ovu istinu: ljudi s druge strane stola - pojedinci čije sam divljenje tako očajnički željela i koji su me preplašili - nisu bili tu da bi sudili. Njihov primarni cilj nije bio da me odbace. To je bila velika spoznaja, jer čak i više od toga ja htio je uhvatiti audiciju, ljudi koji gledaju htjela da je sredim.
Kakvo otkrivenje! Kada je jedna soba navikla na vas, ona sve mijenja. I poznavanje soba je navijala za mene, vjerujući u nju, dopustila mi je da se oslobodim tog perfekcionizma (i stoga, tjeskobe) na audicijama i intervjuima za posao.
Održavanje audicija - i vođenje razgovora za posao - jest iscrpljujuće. Oni željeti ti biti jedan. Učinit će da njihov dan dođe i udari iz parka.
Isto vrijedi i za menadžere za zapošljavanje. Raščišćavaju životopise, istina. Iscrpljeni su, istina. Ono što najviše žele je da budete osoba koju tražite, tako da konačno mogu otići na ručak i prijeći nešto s popisa obveza.
Svi mi želimo da imamo one prikladne veze koje vam omogućuju da sletite, svoj posao iz snova, a istina je da će za neke ljude uvijek biti lakše nego za nas ostale (#nepotizam), ali kada shvatite da Vaš budući poslodavac sjedi s druge strane stola, nadajući se da je tako vas će biti onaj koji završi svoju potragu, razgovori za posao mogu biti puno manje zastrašujući.